Pitali ste - CRKVA

Kako se određuje datum Uskrsa?

Uskrs se u početku slavio svake nedjelje, a kasnije se počinje slaviti jedanput godišnje tj. između 22. ožujka i 24. travnja. Saznajte zašto svake godine dolazi do promjene datuma i kako se taj datum izračunava.

Može li ateist sklopiti crkveni brak?

Na vjeronauku smo učili da se bez krštenja ne može primiti nijedan sakrament. Kako je onda moguće da crkveni brak sklopi katolička i nekrštena osoba?

Zašto se Crkva upliće u privatni život?

Nije posve jasno što ona to hoće. Njezina je zadaća odgovarati i naučavati evanđelje, a ne ulaziti u našu intimnost te nadzirati naše ponašanje. Cha­teaubriand, iako je bio na čast Crkvi svojim ″geni­jem kršćanstva″, već je zabilježio tu težnju za tira­nijom koja brojne svećenike navodi da pri vođenju savjesti traže neku naknadu za obiteljske, po­litičke ili društvene odgovornosti koje im njihovo svećeništvo ne dopušta obavljati. U vremenima kad je utjecaj Crkve na moralni život još bio odlu­čujući, koliko je brakova psihološki uništilo njihovo uplitanje, uvodeći time među supružnike treću, neugodnu osobu, ovlaštenu u ime neba određivati pokoru i pohvalu.

POVIJEST SVJETSKOG MISIJSKOG DANA

Otpisom Zbora za obrede 14. travnja 1926. godine određeno je da pretposljednja nedjelja u listopadu za cijelu Katoličku crkvu bude dan molitve i posebne misijske animacije. Ovim je papa Pio XI. za cijelu Crkvu ustanovio Svjetski misijski dan to jest Misijsku nedjelju koja se slavi do današnjeg dana. Na taj dan cijela Crkva moli i skuplja priloge na misijske nakane Crkve. Ovo je dan obvezatne solidarnosti katolika cijeloga svijeta. Ne smije se smetnuti s uma kako je „Svjetski misijski dan, namijenjen jačanju osjetljivosti za misijski problem, ali i sabiranju pomoći, važan je trenutak u životu Crkve jer uči kako darivati: u euharistijskom slavlju, to jest kao prinos Bogu, i za sve misije svijeta“ (Redemptoris missio 81).

Zar nikakve koristi od zadušnica?

PITALI STE: Zar nikakve koristi od zadušnica?

pitalisteGodinama sam stalna čitateljica Glasa Koncila. Iako živim sama i s malom penzijom, od nje najprije platim svete mise za svoje mrtve. Moj suprug umro je mlad prije 31 godinu i svaki mjesec za njega dam služiti svetu misu. Bio je dobar svakome osim režimu, crkveni pjevač i zborovođa. Moj je otac bio veliki Hrvat i katolik. Nikada nije opsovao Boga, a umro je prije 41 godinu. Za njega plaćam godišnje 4 svete mise. Moj sin umro je mlad, naglo i nenadano. Njega se sjećam misom i molitvama, i sve to od moje male penzije, od koje mi onda ostaje još manje. Ove dane dobila sam par kritika i prigovora da mrtvi od toga nemaju ništa. Da bi onaj tko ima novce mogao kupiti najgorega razbojnika i da je to samo trgovina. Recite mi svoje mišljenje, nećete me razočarati jer sam iz jako kršćanske familije.

Ivanka.

Po svemu sudeći, oni koji su Vam uputili »par kritika« ipak su se na previše neozbiljan način poigrali i s Vama i Vašim pokojnima, kao i Vašom pobožnošću i prema najuzvišenijem sakramentu za svakoga vjernika - euharistiji. Kao što znate, svećeniku je slobodno namijeniti misu za svakoga, bilo za žive bilo mrtve, već prema željama koje mu izražavaju vjernici i mogućnostima te pastoralnim potrebama koje u pojedinoj župi ima. Drugi vatikanski koncil, u svojoj dogmatskoj konstituciji »Lumen gentium« u broju 50, govoreći o odnosima između nebeske i putujuće Crkve, među ostalim, ističe: »Crkva putnika (...) već je od prvih vremena kršćanske religije s velikim pijetetom štovala uspomenu mrtvih i, 'jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da se odriješe od grijeha' (2 Mak 12,46), za njih je prinosila i molitve.« Nikakvo čudo, dakle, da ste i Vi danas među onim velikim brojem vjernika koji žele da svećenik slavi misu za mir duše nekoga od njihovih dragih pokojnika.

Svećeniku koji je prihvatio tu molbu, prema kanonu 945 & 1 crkvenoga prava »dopušteno je primiti prilog da bi misu namijenio na određenu nakanu«, no isti taj kanon, u & 2 ističe: »Usrdno se preporučuje svećenicima da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih«, dok kan. 947 propisuje: »Neka se od misnog priloga posve ukloni čak i privid poslovanja ili trgovine.«

Nije, dakle, riječ o nikakvoj »trgovini« kako su Vam to grubo rekli, nego o najpobožnijoj molitvenoj praksi prve Crkve koja je i danas vrlo živa, jer se temelji na nauku Crkve da je tjelesna smrt naravna, ali za vjeru ona je »plaća grijeha« (Rim 6,23). Tako oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Oni, pak, koji nisu potpuno čisti, »iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost« (KKC 1030).

Zato je i Crkva, kako smo već spomenuli, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeli k blaženom gledanju Boga. A u tome, bez obzira na prigovore koje ste primili, imajte pouzdanje u crkveno učenje koje o pokojnima kaže: »Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve« (KKC 1032).

 

Je li misa obvezna i za vrijeme odmora?

PITALI STE: Je li misa obvezna i za vrijeme odmora?

pitalistePružila mi se prilika da nešto više od dva tjedna provedem na odmoru s prijateljem te smo, željni avanture, krenuli na turneju uzduž naše prekrasne jadranske obale. Imali smo prilike vidjeti zaista mnogo, čak više nego što smo si zamišljali prije polaska, imali smo i lijepih i manje lijepih dogodovština – no sve u svemu ostat će nam ta turneja u nezaboravnom sjećanju.

Ostala mi je ipak jedna nedoumica zbog koje vam sve ovo i pišem. Naime, najodgovornije i najsavjesnije trudim se svake nedjelje sudjelovati na nedjeljnoj euharistiji, i bez ikakve nakane da se hvalim, mogu reći da sudjelujem na nedjeljnoj euharistiji uvijek osim ako sam spriječen, ali zaista višom silom, drugom neodgodivom obvezom. A sada na ljetnoj turneji nisam uspio dvije nedjelje sudjelovati na nedjeljnoj euharistiji. Uvijek smo nekako došli do crkve u mjestima, gdje smo tih nedjelja bili, kad je euharistija već ili bila gotova ili se pak slavila tek navečer, a mi nismo po našem planu mogli toliko čekati. Imali smo najozbiljniju nakanu, no eto nismo uspjeli.

Molio bih vas da mi odgovorite na pitanje: jesam li sagriješio što sam te dvije nedjelje propustio sudjelovati na nedjeljnoj euharistiji? Primjećujem također da su za vrijeme ljetnih mjeseci, kad su ljudi pretežno na godišnjim odmorima, crkve osjetno manje posjećene za vrijeme euharistijskih slavlja, pa se pitam: je li takva praksa u redu ili baš i nije?

Tomo

Zacijelo Vam je poznato da praksa, bez obzira na to koliko bila proširena, ne mijenja niti može mijenjati naravni ili Božji zakon. Drugačije je s ljudskim zakonima, koji bi postali smiješni, ako ih nitko, ili većina podložnika, ne bi više poštivali.

Obveza sudjelovanja na nedjeljnoj euharistiji, više nego zakon, naravna je potreba održavanja dobroga odnosa između čovjeka i Boga, jer euharistija je sastanak što ga zakazuje sam Krist koji je na tom sastanku nazočan po riječi Božjoj, pod prilikama kruha i vina nakon pretvorbe te dosljedno njegovoj riječi da je nazočan gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime zajedno.

Sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji predmet je 3. Božje zapovijedi, a isto tako i crkvenoga zakonodavstva koje u kanonu 1247. kaže: »Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi«.

Budući da je odnos čovjeka i Boga po sebi trajan, kao što je na primjer trajna i potreba ljudskoga tijela za hranom, obveza sudjelovanja na nedjeljnoj i blagdanskoj misi je trajna i ne ovisi ni o godišnjim dobima ni o tome je li čovjek u tzv. normalnom periodu rada ili godišnjega odmora.

Zakonik kanonskoga prava u 1248. kanonu predviđa i nemogućnost sudjelovanja u nedjeljnoj euharistiji te to regulira na sljedeći način: »Zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvečer prethodnoga dana prisustvuje misi gdje god se ona slavi po katoličkom obredu. Ako nema dovoljno posvećenih službenika ili ako zbog drugog važnog razloga bude nemoguće sudjelovanje u euharistijskom slavlju, veoma se preporučuje vjernicima da sudjeluju u službi Riječi, ako se ona prema propisima dijecezanskog biskupa slavi u župnoj crkvi ili na drugom svetom mjestu ili da potrebno vrijeme provedu u molitvi osobno ili u obitelji ili, prema prigodi, u skupinama obitelji.«

Na Vaše pitanje ne možemo Vam – na temelju onoga što ste napisali – precizno odgovoriti jeste li sagriješili ili niste. Vi sami znat ćete najbolje je li bilo svjesnoga propusta glede nedjeljne euharistije, bilo u planiranju toga ljetnoga neobvezujućega putovanja ili u nastojanju da saznate gdje su i kada liturgijska slavlja na samome putovanju.

 

Nije li Katolička Crkva postala samo čuvarica tradicije, a izmiče joj život?

PITALI STE: Nije li Katolička Crkva postala samo čuvarica tradicije, a izmiče joj život?

pitalisteNije li naša Katolička Crkva postala samo čuvarica tradicije, prošlosti, običaja, obreda, navika, blagdana i formalnosti, a izmiče joj život? U takvoj Crkvi nema vjere ni dubine.  

N.N.  

Takve ocjene o našoj Crkvi najvjerojatnije su posljedica nepoznavanja naše Crkve, no istodobno može biti poticaj za razmišljanje o »kvaliteti« naše Crkve. To je pitanje, naime, uvijek aktualno jer članovi Crkve neprestano su pred izazovom poboljšanja kvalitete crkvenoga života jer to znači da su pred izazovom boljeg odgovora na Božji poziv, o čemu ovisi i kvaliteta ljudskog i vjerskog života.   Ključni pojam ovdje je »naša Katolička Crkva«. Iz pitanja nije baš vidljivo razumijete li pod tim pojmovnim sklopom sve pripadnike Božjega naroda, odnosno sve osobe koje su krštene u krajevnoj Crkvi uključujući i nositelje crkvenih služba odnosno klerike.    

Kad bi pojam Crkve tako razumijevao, onda bi značilo da tvrdite da su svi katolici u našoj zemlji čuvari tradicije, prošlosti, običaja, obreda, navika, blagdana i drugih formalnosti i ništa više. Takvu tvrdnju doista bi mogao izreći samo netko tko ne poznaje niti jednoga katolika koji nije to samo po svom deklariranju nego po prakticiranju vjere u životu. Premda je istina da su mnogi naši katolici po svojoj vjerničkoj formaciji tradicionalni, tj. po vjeri su ono što su primili u svom roditeljskom domu, a da kasnije nisu sazrijevali i napredovali u osobnoj vjeri kao što su sazrijevali na svim drugim životnim područjima. No nitko ne može tvrditi sa stopostotnom sigurnošću za nikoga da je takav tradicionalni katolik a pogotovo se to ne može tvrditi da bi svi naši katolici bili samo tradicionalni, a ne i svjesni, osobni vjernici.  

Kvaliteta crkvenoga života u našoj Crkvi svakako ovisi o tome koliko je katolika sa svjesnom i osobnom vjerom, vjerom koja je životno opredjeljenje i životni izbor. Također za svakog čovjeka, koji je kao malo dijete kršten u Katoličkoj Crkvi, sudbonosno je važno da otkrije i odnjeguje u svom životu takvu vjeru koja će mu obogatiti sav život, otvoriti mu nove perspektive, postati mu vrelo snage za činjenje dobra i uspostavljanje odnosa pravednosti, ljubavi i poštovanja prema svakome čovjeku te na taj način postiti vrelo sreće i radosti i onda kad je život težak, kad zahtijeva žrtve i odricanja, podnošenje boli ili nepravda. Sigurno je, i svaki čovjek zacijelo poznaje više takvih ljudi, da su među našim katolicima upravo brojni oni kojima je vjera temeljni životni odnos iz kojega onda proizlaze svi drugi odnosi i svi drugi čini. Opet nitko ne može reći koliko je takvih vjernika među našim katolicima, no isto tako nitko, trijezan i poznavatelj naših prilika, neće tvrditi da su svi katolici takvi niti da uopće nema takvih.  

Razumijete li pak pod Crkvom samo crkvenu hijerarhiju, opet bi to bila gruba i netočna procjena. Ta jasno je da crkvena hijerarhija mora čuvati tradiciju jer to znači da ostaje vjerna Božjoj objavi koja se prenosi po Svetome pismu i po živoj Predaji ili Tradiciji. Čuvati Tradiciju ili Predaju upravo znači živjeti vjeru u povijesti, tj. na određenom prostoru i u određenom vremenu životom odgovarati na Božji poziv, a nipošto ne znači konzervirati neko prijašnje stanje. Što pak crkvena hijerarhija njeguje prošlost, također je prednost i pozitivnost sve dok time ne bi zaustavljala kotač razvitka povijesti ili obnavljala neko prošlo stanje. Naime, sve važno i vrijedno ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Smiješno je pak predbacivanje crkvenoj hijerarhiji što čuva obrede ili blagdane; zar bi ih trebala ukidati ili zapuštati!?  

Varate se ako stvarno mislite da u čuvanju tradicija, obreda, blagdana, običaja, prošlosti i drugih formalnosti nema života ni vjere. Kad se za očuvanje svega toga ne bi ulagale snage, napori i u konačnici stanoviti dio života, sve bi to davno prestalo postojati. No, zaista ne bi bilo dobro kad bi se samo za čuvanje svega toga trošila sva životna snaga i kad bi se život iscrpljivao samo u čuvanju svega toga. No, također ne smije se zaboraviti kako su na primjer blagdani i obredi upravo u službi promicanja i produbljivanja vjere, kako upravo pružaju ljudima posebnu priliku za osobni susret s Bogom živim kako bi iz tog susreta crpli snagu za dobrotu u svakodnevnom životu i za zdrav odnos prema svakome čovjeku. Nitko ne može, osim Boga samoga, točno procijeniti koliko ima vjere u našoj Crkvi i koliko je ta vjera duboka, ali sigurno je da je ima i da smo svi članovi naše Crkve uvijek iznova pozvani sve učiniti da je bude što više i da ta vjera bude što osobnija upravo pravi odraz dubokoga prijateljskoga odnosa naših ljudi s Bogom samim.   Da bi u našoj Crkvi bilo više vjere i da bi vjera bila što dublja i da bi što više preobražavala naš osobni, obiteljski i narodni život - svi stojimo, od biskupa, svećenika do posljednjega vjernika, pred trajnim i nezaobilaznim izazovom na koji moramo neprestano tražiti sve bolje i sve zrelije odgovore.

Postoje li suvremeniji načini svjedočenja o Isusu od mise?

PITALI STE: POSTOJE LI SUVREMENIJI NAČINI SVJEDOČENJA O ISUSU OD MISE?

pitalisteNedavno sam, nakon dugo vremena, ponovno ušla u crkvu i nužno primijetila da nema auditorija između 15 i 40 godina. Mnogi mladi katolici drže da sigurno ima suvremenijih i otvorenijih načina svjedočenja o Istini i Ljubavi, tj. o Isusu, nego što je ponizno slušanje uglavnom dosadnoga svećeničkog monologa i pravljenje ritualnih, automatiziranih pokreta koji zacijelo ne uključuju previše duhovnosti. Nedostaje komunikacije i iskrenosti.

Mirjam

Opisali ste svoje viđenje prilika u jednoj župi, a možda tako mislite i o čitavoj našoj Crkvi. Ne znamo koliko ste imali vjeronauka u životu, pa ne možemo govoriti o eventualnoj Vašoj »zasluzi« što o vjernicima koji sudjeluju na euharistijskom slavlju govorite kao o »auditoriju«, a ne kao o sudionicima. Istodobno, ako crkva u koju ste ušli pruža takvu sliku, sliku kazališta, a ne zajednice vjernika, onda bi se odgovorni u Crkvi nad tim i te kako trebali zamisliti. Onda bi bilo dobro da o tome porazgovarate s tamošnjim vjernicima, sa župnikom, a i s biskupom.

Slažemo se s Vama i s mladim katolicima koji misle da ima drugačijih načina svjedočenja o Istini i Ljubavi, tj. o Isusu. Euharistijsko slavlje, premda pruža također priliku za takvu svjedočenje, još je više susret zajednice s Isusom živim koji je učvršćuje i krijepi da bi u svakodnevnom životu, na radnom mjestu, u svakoj životnoj situaciji u susretima sa svim ljudima koje život donese ususret - bili svjedoci Istine i Ljubavi. U kršćanstvu liturgija nije sama sebi svrha nego je susretište i okrjepilište darovano ljudima da bi u svakom času sve više i sve bolje preobražavali ovaj svijet i odnose u njemu u duhu Božjega plana Kraljevstva Božjega ili novog neba i nove zemlje.

Moguće je svećeničku propovijed na euharistijskom slavlju doživjeti kao »dosadni svećenički monolog« - kako ste Vi napisali - a moguće je i iz najgore propovijedi čuti koji dobar poticaj ili bar povod za dalju raspravu, traženje i razmišljanje u kakvoj neformalnoj skupini ili pojedinačno. Naime, i kad se čovjek s nečim određenim ne slaže, onda se učvršćuje u onom što bi bilo suprotno, tj. bolje. Tako je moguće i lošu propovijed uzeti kao povod za osobni rast u čovječnosti i vjeri. Bilo bi svakako bolje kad bi sve propovijedi bile aktualne, komunikativne, izazovne, poticajne i, ako hoćete, dijaloške. U svakom slučaju, bile propovijedi bolje ili lošije, zaslužuju da ih se čuje jer im je svrha naviještanje Radosne vijesti, a u tom pothvatu uz ljude sudjeluje i Duh Sveti koji daje razumijevanje i nadahnuće za budući život.

Da bi i u Vašoj župi bilo više, kako kažete, »komunikacije i iskrenosti« potrebno je svjesno ulagati napore za izgradnju župnoga zajedništva. Netko to mora početi, možda ste pozvani baš Vi!

 

Jesmo li dužni davati desetinu prihoda za potrebe Crkve?

PITALI STE: Jesmo li dužni davati desetinu prihoda za potrebe Crkve?


pitalisteJesmo li kao pripadnici Katoličke Crkve dužni davati desetinu svojih prihoda za njezine potrebe ili samo slobodnu milostinju?

Dubravka K.

Nekoć je postojala crkvena zapovijed o desetini prihoda. Ali ta je zapovijed odavno ukinuta, odnosno prestala se primjenjivati.

U nekim zemljama, primjerice u Njemačkoj, državna vlast ubire od vjernika tzv. crkveni porez i taj novac daje Crkvi za njezine potrebe. No, to je u naše doba daleko manje od deset posto prihoda.

U zemljama gdje nema tako određenog crkvenog poreza, crkveno vodstvo ima pouzdanja u vjernike, računa da će oni uglavnom dragovoljnim prilozima osiguravati najnužnija sredstva za njezine potrebe.

Prema tome, vjernik ne mora za crkvene potrebe – osim kad su u pojedinim župama pokrenute zajedničke dogovorene akcije npr. za obnovu crkve – od svojih prihoda izdvajati određenu svotu, ali je po savjesti dužan dobrovoljno kao milostinju ili na drugi način davati prema razboritoj procjeni svojih mogućnosti. Za neke svećeničke usluge, kao što su obredi vjenčanja i pogreba te služenje misa za pokojnike, određene su razmjerno male naknade.

 

Zašto se Drinske mučenice uzdižu na oltar kao svetice, a izvršile su samoubojstvo?

PITALI STE: Zašto se Drinske mučenice uzdižu na oltar kao svetice, a izvršile su samoubojstvo?


Čudno mi je kako Crkva govori o suicidu kao najtežem grijehu, da po sudu Crkve takva osoba odlazi u pakao jer odbacuje križ koji Bog dopušta za njegovo spasenje, a one Drinske mučenice uzdižu na oltar kao svetice, a one su izvršile samoubojstvo. Znači, uradile su »najteži grijeh« i po toj bi ih logici trebalo svrstati u pakao, a ne dizati na oltar. Kako to objasniti?

Osim toga, sud pripada isključivo Bogu, a ne Crkvi. Kako može Crkva suditi? Tko se odlučio na takav korak, ima svoj razlog, bilo ovaj, bilo onaj.

N. N.

 

Ne znamo otkud Vam tvrdnja da je za Crkvu suicid naprosto »najteži grijeh«. Naime, suicid bi to zaista bio kad bi čovjek svjesno odbijao ili oduzimao si najveći dar koji mu je Bog dao – a to je život. Crkva danas, zahvaljujući otkrićima medicine, zna da ljudi koji su počinili suicid nisu to mogli učiniti pri zdravoj ljudskoj svijesti, pa ih ni ne osuđuje, kako Vi tvrdite. Crkva nikada nije ni za jednu ljudsku osobu ustvrdila da je u paklu. Takav sud doista pripada samo Bogu.

Crkva ipak nakon pomnog proučavanja pouzdano zna da su neki ljudi u raju te ima od svoga utemeljitelja Isusa Krista ovlast takve ljude stavljati kao uzor drugim ljudima proglašavajući ih blaženima ili svetima.

Također, nipošto se ne može jednako vrednovati nečija dragovoljna žrtva da bi spasio neko vrijedno dobro (vojnici na primjer domovinu i dom) i tjeskobno stanje bolesti u kojem si netko drugi oduzima život. Stoga je sasvim opravdano da se Drinske mučenice uzdignu na čast oltara.

Stranice