GODINA 1914.

Povijest ljudskoga roda, koja svoju posebnu interpretaciju ima na balkanskom podneblju, očito nije načisto da je nužno zlo identificirati kao zlo, a dobro kao dobro. Jedan od događaja koji to zorno oslikavaju jest Sarajevski atentat 28. lipnja 1914.

Piše: Josip Vajdner

Kako nekoć, tako i danas, najteže je bilo i jest: biti i ostati normalan – ravnati se prema Božjim normama kojima je donji prag: „Što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima“ (usp. Mt 7,12). Odatle je nužno zlo identificirati kao zlo, a dobro kao dobro. Povijest ljudskoga roda, koja svoju posebnu interpretaciju ima na balkanskom podneblju, očito nije načisto s time te još uvijek biva da „dok jednom ne smrkne, drugom ne svane!“ Jedan od događaja koji to zorno oslikavaju jest Sarajevski atentat 28. lipnja 1914. za kojega se onodobni katolički tisak slagao da je u crno zavio svakog normalna čovjeka. Čak i letimični pregled tiskovina Crkve u Hrvata, a poglavito u BiH, donosi nedvojben stav spram tom činu.

Vrhbosna veli za prestolonasljednika: „Umro je od dvije rane – jedna je pogodila katolika, a druga Hrvata“. Iz toga opisa doznajemo i slabo poznate povijesne fakte

Službeno glasilo Vrhbosanske nadbiskupije – Vrhbosna koju je u to vrijeme uređivao dr. Antun Buljan, o ubojstvu prestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije Hohenburške, podrobno i umjetnički dotjerano, govori u dvobroju 13 - 14 / 1914. Počinitelje atentata naziva razbojnicima i ubojicama, retrospektivno opisujući tijek zbivanja. Tako spominje prvi pokušaj ubojstva kojega je izvršio Nedeljko Čabrinović. „Malo prije mosta Ćumurije, već je našao razbojnik zgodu, da izmegju bezbroja oduševljena svijeta baci ubojitu bombu izmegju onih izdajničkih, kojom se je na Balkanu prolijevala krv 'za krst časni'. Vječna ti sramota, Čabrinoviću!“ No, za razliku od toga, drugi pokušaj atentata čiji je protagonista bio Gavrilo Princip, postigao je cilj. Vrhbosna veli za prestolonasljednika: „Umro je od dvije rane – jedna je pogodila katolika, a druga Hrvata“. Iz toga opisa doznajemo i slabo poznate povijesne fakte: „Malo iza kako su ranjenike dovezli u 'Konak' izdahnulo je obadvoje (…) Još na vrijeme priskočio je vlč. provincijal franjevaca L. Mihačević i podijelio odriješenje; malo kasnije dao je zadnju pomast o. Puntigam (…) Čuvši za prvi atentat poletješe čestitati na spasenju preuzv. nadbiskup dr. Stadler i biskup dr. Šarić, ali su bez života već ležala dva tijela.“ Sve to Kršćanska obitelj (br. 7) koju su vodili hercegovački franjevci popratila je riječima: „Na najsvečanijem posjetu u Sarajevu, razbojnička četa navali i sa dva hica oduze život neprežaljenih posjetnika. Urotnici su bili rišćani (Srbi). Prokleti ovi stvorovi toliku ljagu i sramotu navukoše na našu milu domovinu, da je ništa nije kadro izbrisati.“

U sljedećem dvobroju (15-16) službeno glasilo Vrhbosanske nadbiskupije komentira tko stoji iza atentata i zašto: „I eto Srbija, uznesena lakim osvojenjem nekih zemalja, a i prije toga kroz više godina sijući mržnju na Austro-Ugarsku monarhiju, nastojala je podanike te Monarhije, osobito što stanuju po Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, prikazati kao roblje, koje ispod ropstva osloboditi ona se smatra pozvanom. Istoj djeci nastojalo se usaditi u srce po školama, da su to srpske zemlje i da ih valja osvojiti (...) Onda nije čudo, što joj je na pamet došla grozna misao, nasilnim umorstvom istrijebiti istu najčistiju u svijetu dinastiju, dinastiju habzburšku, kojoj ima bezbrojnih dobročinstava zahvaliti ne samo Austro-Ugarska monarhija, nego i sva Evropa, gotovo sav svijet.“

Katolički list (br. 28 / 1914) opisujući atentatora kaže: „Zločinac je sin bratskoga plemena, pa ipak je sirovim cinizmom krvlju budućeg hrvatskog kralja zalio – hrvatsku bijednu grudu (...) Tane, što je probilo žilu kucavicu nasljedniku prijestolja zarinulo se duboko u meso i kosti samoga hrvatskog naroda.“ A iza svega u krajnjoj crti, kako navode, stoji masonerija

Zagrebački Katolički list (br. 28 / 1914) opisujući atentatora kaže: „Zločinac je sin bratskoga plemena, pa ipak je sirovim cinizmom krvlju budućeg hrvatskog kralja zalio – hrvatsku bijednu grudu (...) Tane, što je probilo žilu kucavicu nasljedniku prijestolja zarinulo se duboko u meso i kosti samoga hrvatskog naroda.“ A iza svega u krajnjoj crti, kako navode, stoji masonerija. „Nije on (F. Ferdinand, op.a.) izazivao vjersku borbu, ali je visoko digao svoje katoličko čelo i jasno pokazao, da on ne da dirati u svetinje religioznih duša svojih budućih podanika. Loža je ciknula od jada! (...) I loža je škrinula zubima i zaklela osvetu...“ Glasnik svJosipa (br. 8 / 2014) također iz Zagreba (pokrenuo ga je Josip Stadler), osvrćući se na ubojstvo, opisuje politički smjer prestolonasljednika koji bi vodio tzv. Podunavskoj konfederaciji: „Pokojni je Franjo Ferdinand bio od svega srca prijatelj one politike, gdje bi zemlja imala biti podijeljena u troje tako, da bi i slavenski narodi bili za sebe tako, kao što su njemački u Austriji i magjarski u Ugarskoj.“

Glasnik hrvatskih i slovenskih franjevaca Naša misao (br. 8 / 1914) pod uredničkim ravnanjem dr. fra Julijana Jelenića, između ostaloga, ističe: „Šeher Sarajevo, ne mogu te više nazvati šeherom! (...) u tebi je proljevena ne obična nego sveta krv (…) koja više vapi za osvetom od krvi pravednog Abela. U tebi su žrtvom šovinizma propalih individuja pali cvjetovi onih koje smo kroz stoljeća tražili (...) Više mi ne izgledaš gradom ljudi, pričinjaš mi se špiljom u kojoj se kriju i hrane ubojice; busen iza kojeg se kriju pustahije i oprosti, Bože, stanom Kajina.“ O ubijenim supružnicima na sličan način govori i Glasnik Presv. Srca Isusova (br. 10/ 1914) kojega su vodili isusovci: „A i drugdje, gdje su visoki supružnici bili dobro poznati, izmamila je njihova smrt potoke suza. A na koncu kao da je prevladalo općenito mnijenje: to su pravi mučenici jer padoše poglavito poradi uzornog katoličkog života svoga. To su priznali i neprijatelji, kad su se usudili pisati: Da Franjo Ferdinand nije bio tako odlučan katolik, ne bi ovako svršio“

S današnje povijesne distance, moguće je da ovi napisi katoličkih tiskovina iz 1914. ne izgledaju „korektno“, ali je istina da svi odreda, prvotno osuđuju čin izražavajući tugu, pa onda žigošu počinitelja. I bez obzira što oko ovoga događaja još uvijek nema općeprihvaćenog konsenzusa, jedno je jasno: nitko normalan ne oduzima drugomu život i nitko tko se ravna Božjim normama ne slavi ubojstvo!