EUROPSKA POLITIČKA ELITA U SLUŽBI OTUĐENJA POJEDINCA

Foto: Pixabay

Danas zapadnog pojedinca ne formira filozofska, religijska i tradicijska misao nego profitabilno orijentirani mediji, koji ga sustavno otuđuju od kulture i duhovnog usmjerenja.

Piše: dr. fra Luka Marković

Posljedice se vide u milijunima ovisnika o drogi, alkoholu ili internetu. Pa, ipak, ono što više zabrinjava jest činjenica da se ta otuđenost medijski, zbog profita, svjesno pojačava...

Sredinom prošlog stoljeća vođena je u Europi velika intelektualna rasprava o otuđenju čovjeka, o tome kako se pojedinac sve više udaljava od svog poslanja, postajući robom rada i profita. Cilj rasprave je bio svratiti pozornost na nužnost povratka onomu što čovjeka čini čovjekom, kulturi i duhovnoj kreativnosti. Na kraju, čovjek je stvorenje razuma i slobodne volje i zato mora znati preuzeti odgovornost za samoga sebe i društvo.

Otuđenje u socijalizmu

Prije 30-ak godina izašla mi je na njemačkom jeziku knjiga iz filozofije koja se bavila upravo pojmom otuđenja i njegova nadilaženja. U uvodu sam upozorio, pozivajući se na Heinza-Horsta Schreya, kako je otuđenje postalo velikim egzistencijalnim problemom modernog čovjeka. Među ostalim osvrnuo sam se vrlo kritično na stavove pojedinih marksističkih filozofa, kao što su OisermanSitnikow iKurella, koji su tvrdili kako je pitanje otuđenja stvar kapitalističkog svijeta, jer, navodno, toga nema u socijalističkim i komunističkim zemljama. Prema njihovim tezama, otuđenje je u socijalističkim zemljama nadiđeno već samim dokidanjem privatnog vlasništva.

Za razliku od zapadnih filozofa pojam individualne slobode za njih nije bio od velikog značenja. Ni danas s nestankom komunizma nisu u potpunosti nestale ideološke razlike između nekih zapadnih i istočnih filozofa glede mnogih važnih životnih stvari, kao što su teme istinske slobode, demokracije, ljudskih prava i ponekih drugih egzistencijalnih pitanja. Pa, ipak, mnoga ozbiljna promišljanja su se približila, pogotovo ona koja se odnose na kritiku neokapitalizma i prevelikog davanja važnosti materijalnom pred duhovnim i kulturnim usmjerenjem društva.

Ono što je važno danas istaknuti jest spoznaja da upravo politički zapadni čovjek, koji se nekoć svom silinom misli zauzimao za slobodu i kreativno ostvarenje pojedinca i društva, ne čini ništa na sprječavanju otuđenja pojedinca i društva od onog bitnog bez čega ne može slobodno egzistirati.

Zapad je otuđeniji nego Istok

Zapadni političari, opterećeni uspjehom na području ekonomije i tehnologije, potisnuli su iz svijesti bitnu činjenicu da je čovjek racionalno i duhovno stvorenje koje ne može živjeti i preživjeti samo od kruha, tehnološkog napretka i ekonomskog uspjeha. Nažalost, danas je zapadni, moderni čovjek na svoj način otuđeniji nego onaj na istoku, jer je i previše postao ovisan o materijalnom, o ispunjenju želja. Nagon za ispunjenjem užitka potisnuo je duhovnu kreativnost. Pojedinac u zapadnom svijetu ne samo da je zbog toga postao ovisan o profitu, nego je čitavu svoju nadu podredio profitu. Danas zapadnog pojedinca ne formira filozofska, religijska i tradicijska misao nego profitabilno orijentirani mediji, koji ga sustavno otuđuju od kulture i duhovnog usmjerenja. Posljedice tog otuđenja se vide u milijunima ovisnika o drogi, alkoholu ili modernoj pošasti, internetu. Pa, ipak, ono što više zabrinjava jest činjenica da se ta otuđenost medijski, zbog profita, svjesno pojačava, kao i to da je zapadna politika podržava, uvjeravajući pojedinca kako sve ovisi o njegovoj materijalnoj uspješnosti i ispunjenju želja. Sve se svodi na misao kako onaj „materijalno neuspješan“ ne može biti i sretan. Hedonizam, bez ikakve kulturne nadgradnje, postao je geslo moderne zapadne ideologije. No, ono što najviše zabrinjava jest spoznaja da zapadna politika pod uplivom različitih opasnih lobija sustavno radi na otuđenju pojedinca, uništavajući tlo na kojem stoji i opstoji zapadna civilizacija.

Novo, ali uz provjerene vrijednosti

Sve one bitne vrijednosti koje su sprječavale potpuno otuđenje pojedinca i društva, postaju u očima nekih europskih političara nevažne u odnosu na ono izazovno liberalno novo. Mnogi se ponašaju prema Nietzscheovoj tezi da čovjek u procesu nadilaženja samoga sebe ne smije zanijekati želje. Ali pri tome zaboravljaju njegovu misao kako te iste želje treba usmjeriti, dati im kreativni pravac, kako se ne bi sve svelo samo na trenutni užitak.

To novo, bez obzira koliko bilo vezano uz slobodu pojedinca i njegovo individualno pravo, ne može i ne smije biti u službi potpunog potiskivanja tradicionalnih vrijednosti. Novo je uvijek dobivalo na snazi samo tada ukoliko se uspjelo potvrditi uz stare vrijednosti. Potpunim odbacivanjem starih vrijednosti na kojima počiva jedna civilizacija, stvaraju se pretpostavke za njezino urušavanje. I dok se svijet hinduizma, budizma i konfucijanizma (Kina) vraća na jedan zdrav način vlastitim korijenima, potičući tako ekonomsku i duhovnu uspješnost pojedinca i društva, gradeći svijet zadovoljnih ljudi, europska civilizacija čini sve da stvori svijet ovisnika potiskujući u zaborav ono na čemu je nastala i o čemu ovisi njezin daljnji opstanak.

Na kojim temeljima...?

Europska politika, iz želje da se dopadne različitim lobijima koji, istina, ponekad s pravom traže više tolerancije i uvažavanja za ono drugačije, čini sve da uništi temelje vlastite civilizacije. Zanimljivo bi bilo čuti odgovor Angele MerkelEmmanuela Macrona i drugih europskih političkih ideologa na kojim temeljima i na koji način žele stvoriti u Europi „svjetskog građanina“, o čemu se iluzorno sanja, ako se u potpunosti uruši vlastita tradicija, ako se iz praktičnog života isključe sve one vrijednosti na kojima ona počiva.

Macron koji niječe postojanje kolektivnog identiteta, aludirajući na zapadnu kršćansku civilizaciju i francusku kulturu, stoji očito pod utjecajem opasnog dekonstruktivizma. Sanja o nečem novom koje ne može zaživjeti potpunim odbacivanje starog. Zato ne treba čuditi da ona zapadna civilizacija koja se donedavno dičila slobodom pojedinca, njegovom kulturom, bogatom tradicijom i duhovnim usmjerenjem, borbom protiv svakog vida otuđenja, polagano nestaje pod čekićem brutalnog lobističkog liberalizma i ideološkog dekonstruktivizma, uz silnu podršku europskih birokrata.

Ne postoji civilizacija anarhije

I dok se zapadna intelektualna elita zbog ekonomske ovisnosti, ovisnosti o politici, kao i zbog potpune dezorijentacije, više i ne zanima za otuđenje pojedinca i društva, u nekadašnjim istočnim zemljama rađaju se pobornici očuvanja tradicije. U tom kontekstu opravdano je pitanje: Gdje bi danas bila Europa bez onih angažiranih kršćanskih građana koji su otvarali sirotišta, bolnice, škole, sveučilišta, hospicije, humanitarne zaklade i mnoge korisne ustanove? Može li preživjeti europska civilizacija ukoliko se uruše sve stare vrijednosti? Može li urušena europska civilizacija preživjeti u susretu s onima koji još uvijek drže do svojih vrijednosti, a kojih u Europi ima sve više? Ne otvara li se uništenjem vlastite tradicije prostor za neku novu koja neće, kad ojača, tolerirati ono što se danas u Europi naziva progresijom i napretkom ljudske misli, tolerancijom? Uostalom, začuđuje činjenica da upravo oni koji se svim silama bore protiv europskih tradicionalnih vrijednosti, koji upravo to mogu činiti jer im je zahvaljujući tim vrijednostima omogućeno da slobodno iznose svoje poglede na život i polemiziraju s drugima i drugačijima, ne shvaćaju da ne postoji civilizacija anarhije. Istina, postoji vrijeme anarhije, ali ne i civilizacija anarhije. Bilo kada bit će uspostavljen novi red, proklamirane nove vrijednosti. A tada će pod upitnik biti stavljene ne samo one stare europske vrijednosti, koje uključuju i toleranciju, nego i ona liberalna ideologija koja se svim silama služi kako bi potkopala one stare vrijednosti koje su izniknule na temeljima židovsko-kršćanske tradicije, rimskog prava i grčke filozofije.

Put zabluda

Previranje oko Istanbulske konvencije ne bi bilo toliko važno da je Europa trenutno zaokupljena samo tim problemom, podmetanja i nadmetanja ideologije. Jer ideologije dolaze i prolaze. Problem leži u tome što se sustavno urušava jedna civilizacija, te na taj način otvara prostor nekoj novoj, koja bi s vremenom mirno europsko podneblje mogla pretvoriti u ono slično svijetu afričkog i azijskog islama. Uostalom to se već i nazire u europskim gradovima. Podvojenost je jako uočljiva. Dok se na jednoj strani u europskim gradovima ruši vlastita tradicija u pojedinim četvrtima se sve više etablira ona koja prezire svaku pomisao na liberalizam, slobodu pojedinca, toleranciju i suživot s drugima i drugačijima. Ne prođe ni jedan dan, a da se negdje u Europi ne dogodi neki islamistički ispad. Svakako je zanimljivo pitanje: Kako će se osjećati oni koji toliko inzistiraju na proklamiranju novih liberalnih vrijednosti, odbacujući u potpunosti one stare kršćanske, kad budu i sami suočeni s jačim utjecajem onih koji smatraju da takvi nemaju pravo na svoj vlastiti životni prostor? A takva vremena nisu isključena, ako se u Europi nastavi ovaj proces razaranja vlastitog i sve veći dolazak novih ljudi koji uopće ne razumiju što znači tolerancija i suživot. Govor o stvaranju svjetskog građanina u tim okolnostima nije samo smiješan nego i opasan. Gubitkom ovakve Europe najviše će izgubiti upravo oni koji ne shvaćaju da i pored svih povijesnih nesporazuma i zabluda žive u jednom divnom svijetu europske tolerancije. A tom svijetu tolerancije pripada i svijet obitelji. Sve dok se cijeni tradicionalni način dolaska čovjeka na svijet, mora se znati cijeniti obitelj, mora se znati cijeniti očinstvo i majčinstvo. Kakva bi to bila civilizacija u kojoj nema pjesama i priča o majkama i očevima, o obitelji u kojoj čovjek uči praviti prve korake i izgovoriti prve riječi, u kojoj nalazi utočište u najtežim trenucima života. Možda u dalekoj budućnosti ljudsko stvorenje bude dolazilo na svijet na neki drugačiji način, a ne rađanjem? Ali to tada neće biti čovjek poput današnjega, neće biti stvorenje koje će znati cijeniti majku i oca, znati što znači obiteljsko utočište. Poznata židovska filozofkinja Hannah Arendt kaže kako je svako rađanje ljudskog stvorenja veliki dobitak za čitav svijet. Rađanjem se obogaćuje društvo i udara temelje njegovoj budućnosti. I doista svako novo dijete u svijetu jest veličanstveni dar. I to ne samo zato što osigurava produžetak ljudskog roda, nego jer je još uvijek produkt ljubavi između muškarca i žene, između majke i oca. A ljubav je u svakom pogledu ono najuzvišenije u ljudskom životu.