DAJ, PA ĆE I TEBI BOG DATI!

 „Daj, pa će i tebi Bog dati!“, kaže jedna poslovica. Želi se time čovjeka potaknuti na darežljivost, jer je ona i Bogu draga, pa neće dopustiti da čovjek nešto izgubi time što daje. Bog mu to obilno nadoknađuje.

Piše: Anto Orlovac

Lijepa je to i potrebna poruka u svijetu punom sebičnosti, u kojem se sve vrti oko moga nesređenoga „ja“. Čuh od jednog starijeg vjernika lijepu staru hrvatsku riječ za egoistu: svesebica. Sve hoće sebi! Jedna – po sebi ružna – stvarnost izrečena lijepim narodnim izrazom. Nesebičnosti i velikodušnosti čovjeka i Bog se veseli, jer je i sâm takav: nesebičan, velikodušan, upravo rasipno darežljiv.

Daj, jer je i tebi Bog dao

Međutim, u gornjoj poslovici izrečen je samo dio istine. Jer, ne počinje Božje davanje tek nakon što smo mi nešto dali i pokazali se vrijednim Božjeg uzdarja. Nismo mi prvi koji dajemo, prvi je Bog. On je najprije nas bogato obdario, svim i svačim. Zato bi se u tom smislu mogla gornja poslovica ovako reći: „Daj, jer je i tebi Bog dao!“ Ti si prvi primio dar. Ovo što ti sada daješ samo je uzdarje. Pa ipak će ti Bog to u dobro uračunati i ponovno te obdariti.

Time što ti daruješ od onoga što si i sâm primio – jer da nisi primio, ne bi imao što ni dati – samo pokazuješ zahvalnost i ne daš da se na tebi prekine lanac ljubavi i dobročinstava. Bog nama daje da bismo mi jedni drugima davali. Možda će se netko upitati: „Pa zašto On sam ne dadne svakome jednako ili svakome koliko mu treba?“ Baš zato da i nas uključi u taj lanac svoje ljubavi. Inače bismo mi ostali po strani i ne bismo mogli iskazati svoju ljubav. Ostali bismo izolirani, sami. A to je veće siromaštvo nego ne posjedovati neke predmete, pa makar i po život vrlo važne. Bog nas okreće jedne drugima. Opet narod zna: „Za ljubav je potrebno dvoje.“ Ne vrijedi to samo za ljubav između muškarca i žene; da bismo mogli ljubav iskazati, mi trebamo jedni druge. Potreban je i onaj tko ju iskazuje i onaj koji je prima. Pa kad se to lijepo uskladi: i radostan darivatelj i obradovani primatelj, onda ljubav cvjeta, ljudi se povezuju, život postaje ljepši.

Grozd pustinjaka Makarija

Možda vam je poznata priča o pustinjakovu grozdu. Jedan je seljak, u ona stara vremena, veli ta priča, došao k pustinjaku Makariju i donio mu prelijep velik grozd da se malo okrijepi i osvježi u svom postu i pokorničkom životu. Pustinjak je zahvalio na daru, a kad je seljak otišao padne mu na um: ovo će grožđe biti potrebnije starom pustinjaku koji živi blizu mene; on će mu se sigurno obradovati. I grozd pošalje njemu. On ga zahvalno primi, dirnut bratskom ljubavlju svoga susjeda, ali ga ni on ne pojede, jer je grozd – mislio je – potrebniji bolesnom bratu Nazariju. Grozd je odnio bolesniku. Ni brat Nazarije nije dao da se na njemu prekine taj lanac bratske ljubavi. Poslao je grozd dalje, a on je radije htio zajedno s Isusom nešto i pretrpjeti. Ni Isus na križu nije imao grožđa nego žuč i ocat, mislio je u sebi. I tako je grozd cijeli dan mijenjao vlasnike, dok navečer nije završio tamo odakle je i krenuo – kod Makarija. Pustinjak je bio radostan i duboko dirnut što oko njega ima toliko bratske ljubavi, što nitko nije mislio na sebe nego na druge oko sebe.

Valjda se i dobri Bog osjeća kao pustinjak Makarije kad vidi bratsku ljubav svoje djece. Zaista je lako Boga obradovati: budi samo darežljiv prema čovjeku pokraj sebe! Radost će se umnožiti: radovat će se obdareni, radovat će se i sam Bog, a i ti nećeš ostati praznih ruku i srca! A ona narodna s početka ovog razmišljanja je ipak u pravu: dadeš li drugome, Bog će ti opet dati, jer vidi tvoju darežljivost i raduje joj se. Nećeš biti na gubitku. S Bogom se ne gubi!

Foto: pixabay