BROJKE ILI OSOBE?

Sjajnu usporedbu između starog rimskog vremena i našeg suvremenog napravio je papa Franjo, u govoru velikoj skupini od oko 350 uglednika iz EU-a: političara te predstavnika crkvenog i društvenog života 28. listopada 2017., kada je na skupu koji je promišljao o budućnosti Europe pošao od primjera oca zapadnog monaštva Sv. Benedikta (480.-547.).

Piše: Anto Orlovac

Sveti je Benedikt odrastao u grčko-rimskoj civilizaciji u kojoj su se ljudi dijelili na građane sa svojim povlasticama, vojnike koji su ratovali i robove koji su morali teško raditi i osigurati lagodan život drugima, gotovo kao u nekom kazalištu gdje svatko igra svoju ulogu. Samo što tu nije riječ o glumi, nego o stvarnom životu koji nije za svakoga jednak. A Sv. Benedikt je iz temelja promijenio to shvaćanje. Reče Papa: „Za Benedikta nema uloga, nego su osobe; nema pridjeva, nego su imenice. Upravo je to jedna od temeljnih vrjednota koje je donijelo kršćanstvo: smisao za osobu, ustrojenu na sliku Božju. „Tako je Crkva preko Sv. Benedikta stvorila novu sliku čovjeka. Papa je nastavio: „Prvi, možda i najveći doprinos koji kršćani mogu dati Europi danas jest podsjetiti je da ona nije skup brojeva ili institucija, nego je sastavljena od osoba.

Alibi za nezauzimanje

Suvremeni čovjek jako je ponosan na svoje dostojanstvo, na ljudska prava, na vrijednost i nepovrjedivost ljudske osobe. Puna su usta tih lijepih načela svim političarima. Množe se zbirke zakona koji to proklamiraju, ali svi zakoni ne mogu zapriječit da danas ne bude sve veća razlika između vrlo bogatih i krajnje siromašnih: onih koji obiluju i onih koji oskudijevaju i najnužnijim. I suvremeni se čovjek sve više pretvara u brojke; gubi se u njemu osoba i njezino dostojanstvo. Papa to jasno ističe: „Nažalost, primjećuje se da se često bilo koja rasprava olako svede na raspravu o brojkama. Nema građana, postoje glasovi. Nema migranata, postoje kvote. Nema radnika, postoje ekonomski indeksi. Nema siromaha, postoje pragovi siromaštva.“ Tako se konkretna ljudska osoba svede „na apstraktno načelo, koje je komotnije i više umiruje“, reče Papa. A zašto se tako čini? Zato da se izbjegne osobna odgovornost i zauzimanje. Veli Sveti Otac: „Razlog je jasan: osobe imaju lica, obvezuju nas na stvarnu, djelatnu, 'osobnu' odgovornost; brojevi nas zaokupljaju proračunima, koji su korisni i važni, ali će uvijek ostati bez duše. Nude nam alibi za nezauzimanje, jer nikada ne pogađaju u 'meso'.“

„Ruke“

Pa tko bi se zauzimao za brojeve, za statistiku? Tragično je kad osoba postane brojka. Jeste li zapazili kako se u posljednje vrijeme sve više govori da u saboru ili skupštini neka stranka ima toliko i toliko „ruku“? Eno, predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković skupio je 78 „ruku“ i ostao „u sedlu“, dok su oni koji su ga željeli srušiti imali samo 59 „ruku“. Nitko ne kaže da su to izabrani ljudi koji imaju svoju savjest po kojoj će glasovati. Ruka se broji, a ne savjest! Koliko je čuđenje svojedobno izazvala saborska zastupnica Marijana Petir kada je glasovala po svojoj savjesti i odgovornosti, a ne po diktatu stranke!? Kad od sebe prave brojeve, kako onda neće od nas. Čovjeku valja vratiti dostojanstvo: od brojke opet učiniti osobu, jer „biti osoba veže nas uz druge, od nas čini zajednicu“, reče Papa, a upravo to može biti lijek protiv egoističnog individualizma suvremene Europe. Kršćani bi to morali jako dobro razumjeti, jer pripadaju Crkvi, jednom tijelu, kako bi rekao Sveti Pavao.

Trula „prava“

Brisanjem kršćanskih načela iz europskog zakonodavstva i javnoga života čini se medvjeđa usluga suvremenom čovjeku koji postaje sve više otuđenim, osamljenim, zapravo nesretnim. Eno kako „napredna“ Europa postupa s kršćanskim simbolima! Svetom papi Ivanu Pavlu II. u Francuskoj podigli spomenik s velikim križem iznad njega. Stajao spomenik neko vrijeme, a onda nekomu zasmetao križ, i francuski je vrhovni sud naredio da se križ mora maknuti iz javnosti. Papa može ostati, ali križ ne! Pa u mašti gledam: maknu križ, Papa ostane. Prođe „mijena“ i na nebu se pojavi mlad mjesec, taman iznad Papine glave. Pitam se, hoće li sud narediti neko zamračenje mjeseca, ili će mu biti prihvatljiv Papa s polumjesecom? A možda bi iznad Papine glave mogli napraviti poveliku giljotinu. U tome Francuska ima iskustva. Poštovani čitatelju, čini li ti se to normalnim? Meni takva ljudska prava dobrano „tuknu“!